Mnogi sagovornici Sanje Zlatanović isticali su sličnosti u modelima organizovanja egzistencije dveju grupa, sličan mentalitet, „kosovski duh“. Obe zajednice dele mnoge aspekte društvenog života, bez obzira na etničke, verske i jezičke razlike. Regionalni, kosovski identitet je ono što povezuje Srbe i Albance, i kontrastrira kosovske Srbe u odnosu na Srbijance. Zlatanović napominje da njeni sagovornici, stariji Srbi iz ruralnih krajeva kosovskog Pomoravlja, koriste odrednice “Šiptar”, “Šiptarka”, “šiptarsko” kao neposredne etnonime bez pejorativnog prizvuka koji ove odrednice imaju u javnom diskursu Srbije. Mlađi sagovornici već koriste izraze “Albanac”, “Albanka” itd. (Sagovornik je rođen u Gornjem Livču 1936, intervju je vođen u istom mestu 2006)
„Isto igramo, isto sviramo, samo što ne govorimo isto. Na svadbu se govori ši… albanski, ne govorimo srpski, nego. A isto kolo, isto igranje, isto sve.“
Zajednički život s Albancima, doprineo je kulturnom prožimanju, sličnostima u kulturnoj praksi i modelima egzistencije. Ispitanik iz sela Šilova rođen 1982 kaže u intervjuu Sanji Zlatanović (2006):
„Zato što su Šiptari živeli ovde, ovde sas nas, i Turci, onda smo nešto povukli i od njih.“
Ispitanik rođen 1928. u selu Žegra, kao raseljeno lice živi u selu Gornje Kusce kod Gnjilana na tu temu kaže:
„A mi, u toj vreme – ne valja pored put da praiš kuću. Će mi vidi snašku, će mi vidi ženu! Malo smo imali i mi šiptarski duh. Jerbo, s koga živiš, takav si!“
Izvor: Sanja Zlatanović, Etnička identifikacija na posleratnom području: srpska zajednica jugoistočnog Kosova, Etnografski institut SANU, Beograd, 2018, str. 315.