Sagovornici Sanje Zlatanović su ispoljavali izuzetno dobro poznavanje albanske običajne prakse, kao i nastalih promena unutar porodičnih i širih društvenih odnosa posle 1999. godine. Zlatanović smatra da dobro poznavanje prilika u lokalnoj albanskoj zajednici upućuje na sačuvane kontakte. Ponekad su se porodični i drugi problemi lakše poveravali pripadnicima one druge grupe, ili se u komunikaciji ostvarivala opuštenost kakva nije mogla sa svojima. Veći broj sagovornika je, na primer, ispričao da su mlađi Albanci rado jeli svinjetinu u srpskim kućama, posebno čvarke, ali krijući se od svojih. Zlatanović primećuje da pojedini stariji sagovornici uobličavaju izražen nostalgični diskurs refleksivnog tipa . Oni su sa snažnim emocijama, ushićenjem i uživljavanjem govorili o međusobnim posetama i razgovorima, dubokom poverenju, pažnjama koje su razmenjivali, rečima utehe koje su Albanci umeli da iskažu u teškim situacijama, baklavi napravljenoj od domaćih kora koje su Albanke na Bajram slale članovima njihove porodice. Supružnici iz Žegre su više puta pomenuli kako su Albanci gajretlije (umeju da učine gajret, da uteše i ohrabre; Gajrét, m. (alb.) zauzimanje, trud, pomoć, ohrabrenje. Visokoobrazovana sagovornica srednjih godina ispričala je da su se kolegenice Albanke zauzele da joj pomognu u periodu kada je imala zdravstvenih i porodičnih problema, a direktor Albanac takođe ispoljio saosećanje i pomogao joj da zadrži posao. Povratak iz sveta uspomena u sumornu realnost bio je težak. Pojedini sagovornici gotovo da nisu mogli da shvate šta se, i kako, u stvari, desilo. (sagovornici SG1 – muškarac rođen 1928. u Žegri i njegova žena SG2 rođena 1934 u Čerkez Sadovini. SG1 i SG2 su bračni par, interno raseljeni u Gornje Kusce kod Gnjilana; razgovor je vođen 2006)
SG1 : Ti kude nji kad će da ideš, ima da pričaš sve nešto domaćinski. Kako da se živi. Kako da se poštuje.
SG2 : Prvo ima da ispita kako ti je deca, familija. Sve, sve za decu, za svakoga ima da te pita. […] Za toj, za toj poštovanje, ne mogu da kažem, oni su po-spremni nego mi. Boga mi!
SG1 : Oni su gajretlije. […]
SG2 : Posle prođe, mi idemo na njin Bajram, idemo, oni ni prečekav. Oni dođev na Uskrs. I takoj bilo! Sad kad bilo bombardovanje bija. Ja nisam mogla, a on bija na bombardovanje. Baš tanjirče što pratili onuj baklavu i toj ostalo kude nas. […]
SG2 : Idemo na njivu. Ovakoj praviv kuće pored put. Idemo na njivu, kopamo. Ja i S., znam. Bila sam kod S., sa S. idemo kod nas. Ovaj moja jedna od tetku snava. I tuj ovьj kad pravija Amet kuću. Onaj njegova žena spremila čaj. ‘O, M.! Ajde, S.! Ajd da popijete po jedan čaj, vi ste umorne.’ Znaš, kad popiješ jedan čaj kako ti se pusti snaga.
SG1 : To je ruski.
SG2 : Ko da si popija rakiju. SG1 : Ruski čaj.
IS: Da, da jak čaj.
SG2 : ‘Ajde, vi ste’, kaže, ‘umorni’, kaže, ‘kopali ste. Ajde malo da popijete po jedьn čaj.’ I otidnemo popijemo po jedьn čaj, porazgovaramo, ona zna srpski. I fino, posedimo. Nikad nesmo imali lošo. Samo što bedu? Što bidnu? Kako bidnu? Kakva muka ovakoj? Čudo! […]
SG2 : Blisko, blisko smo bili. Samo čudo! Ja sam se čudila takoj na nas, takoj da iskoči naša Žegra, što smo se takoj družili dobro.
Izvor: Sanja Zlatanović, Etnička identifikacija na posleratnom području: srpska zajednica jugoistočnog Kosova, Etnografski institut SANU, Beograd, 2018, str. 309.