Ovo je fragment iz istraživanja Sanje Zlatanović koje ukazuje da su mnogi Srbi iz Kosovskog Pomoravlja, naročito oni iz etnički mešovitih sredina, negovali duboka, višegeneracijska prijateljstva s Albancima. Ovo je uglavnom važilo za muškarce; žene su mogle međusobno održavati formalnije kontakte. Starija sagovornica ( rođena 1942. u Donjoj Budrigi, razgovor vodila Sanja Zlatanović u kolektivnom smeštaju u Vranjskoj Banji 2003) priča o tome kako je njen muž na samrti, u izbeglištvu, govorio da bi želeo da vidi svog starog prijatelja Albanca i onda ne bi žalio što će umreti.

SG: Uuu, što živuvali sas mojega muža! On kad da umre, on vikaja: ‘Da idem u Žitinje’, kaže, ‘samo Berćira da vidim’, kaže, ‘i odma da umrem ne bi žalija’. […] Obavezno, ako prođe dva-tri dana, on dođe da ga vidi njega, ovoga. I ovaj, ako malo da prođe, pa moj muž ide tamo. Takoj, kao braća kad su.

IS: A kad su se toliko zavoleli?

SG: Takoj, od detinjstvo, kad čuvali stoku se zavoleli. Stoku kad čuvali zavoleli se mnogo i takoj oni dva se ne dvojili nikad. Ono i kad ima neko igranje u selo, oni dva se sastaviv i gledav. Kad ima neka muzika, nešto znaš. Dokle bilo toj vreme tad. Na Svintalu, na onoj, sabori imali. I on gleda. Oni dva se mnogo voleli.

U ponovnom susretu, posle dve godine, ova sagovornica se u razgovoru opet vraćala na odnose sa Albancima u selu Žitinje, i na opraštanja od suseda prilikom njihovog, a potom svog izbeglištva. U selu Žitinje više nema Srba:

SG: Mnogo smo živuvali. Znaš kako! […] Prvo oni kad pobegnuli, mi smo svi plakali za nji. […] Za tija deset dana i posle se vratili, a mi posle, mi u avgust smo pobegli. Oni oko Veligden, mi u avgust. I oni kad smo mi pošli, koliko plakali.

Izvor: Sanja Zlatanović, Etnička identifikacija na posleratnom području: srpska zajednica jugoistočnog Kosova, Etnografski institut SANU, Beograd, 2018, str. 307-8. 

Image courtesy of Aleksandar R. Miletić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.