Naš sagovornik, kosovski Albanac iz sela Građenika kod Kamenice pominje kafane kao mesta gde se najintenzivnije druže Srbi i Albanci u tom gradu danas. On lično preferira kafanu Kod Žuće koja se nalazi malo iznad pravoslavne crkve svetog Nikole u delu Kamenice u kojem i dalje žive Srbi. Sagovornik kaže da su tokom rata Srbi i Albanci u njegovom selu uglavnom pokušavali da zaštite jedni druge. Ipak iz njegovog mesta su se svi Srbi odselili 2009 godine što je jedan tužan epilog njihovog dugog trajanja u ovom delu Kosova.
P: Počinjemo sa intervjuom. Ime?
O: [Redakcija portala je odlučila da sakrije identitete sagovornika]
P: Mesto i datum rođenja?
O: Građenik, dd. mm.1962. godine.
P: Vaše prebivalište je Kamenica?
P: Da, Kamenica. Centar.
P: Da li imate i da li ste imali prijatelje iz srpske etničke zajednice na Kosovu?
O: Da, u selu Građenik.
P: U redu. Koliko ste bliski?
O: U selu Građenik smo bili blizu na oko 500m udaljenosti.
P: Dobro, ali koliko ste bliski…u smislu da li razgovarate, da li se družite?
O: Naravno, družili smo se u vreme pre rata kao i posle rata. Dok je bilo pripadnika srpske zajednice družili smo se. Trenutno ih nema.
P: Da li razumete srpski jezik?
O: Da.
P: Govorite srpski jezik?
O: Da. Govorim dobro.
P: Dobro. Sledeće pitanje. Da li ste se redovno družili, na primer, da li ste ranije išli u porodične posete i u posete tokom praznika?
P: Da, da. Posebno pre rata.
O: Pre rata, je li tako?
P:Da, ali i posle rata dok je bilo još nekoliko porodica u Građeniku.
P: Odlično. Da li i dalje sarađujete sa njima, mislim, da li redovno sarađujete, pomažete jedni drugima u poljoprivredi, kućnim popravkama, u fabrikama?
O: Dok su pripadnici srpske zajednice bili tu, pomagali smo im onoliko koliko im je bilo potrebno i koliko smo mi bili u mogućnosti…sarađivali smo.
P: Oduvek?
O: Da, do 2009. godine dok se nisu odselili iz sela.
P: Dobro. Da li se nešto promenilo u vašim odnosima koje ste imali sa Srbima do 2009. godine, dakle u vašim odnosima sa komšijama, sa dolaskom Miloševića na vlast? Da li su se vaši odnosi promenili u to vreme? Da li se sećate?
O: Vidite, mi smo uvek razgovarali o tom pitanju i na kraju krajeva mi smo morali da živimo zajedno.
P: Znači, nisu se promenili odnosi?
O: Ne. Možda malo, međutim dogovor je uvek bio taj da moramo da čuvamo jedni druge bez obzira na politiku koja se odvijala.
P: Koliko je bila važna etnička pripadnost, govorimo o tadašnjem vremenu, odnosno činjenica da je neko Srbin ili Albanac u društvu pre rata, u toku rata i posle rata? Odnosno, koliko je bilo važno da li ste Srbin ili Albanac? Šta mislite, kako je to izgledalo tada?
O: Razlike su postojale ali, kako da Vam kažem, do rata uvek je postojao mirni sporazum što se tiče našeg sela. Znači, nismo imali etničke probleme pre rata. U toku rata jesmo. Oni su palili, ali ni to nije uticalo.
P: Da li otprilike znate koliko je kuća zapaljeno?
O: Zapaljeno je…jedna, dve, tri, četiri, pet, šest, sedam…negde oko jedanaest kuća u selu je zapaljeno.
P: Da li su bile albanske kuće?
O: Da, albanske.
P: Koliko je srpskih kuća zapaljeno posle rata?
O: Nije zapaljena nijedna.
P: Nijedna?
O: Nijedna. Nije bilo osvete.
P: Da li se sećate nekog slučaja ili da li znate o nekom slučaju gde je sklopljen brak između Srba i Albanaca?
O: Ne.
P: Ne?
O: Ne. U našem selu se nije desilo.
P: Da li znate da li postoje slučajevi gde se Albanci i Srbi druže danas?
O: Naravno. Druže se stalno u kafićima i restoranima. U našoj opštini se nijednom nisu prekinula ta druženja.
P: U kojoj se kafani obično druže?
O: „Kod Žuće“. I ja ga posećujem.
P: U kojim kafanama se obično družite?
O: Obično se družimo…i družimo se i ručamo…
P: Da, tako je. I kako se zove ona kafane tamo gore? Tamo na vrhu?
O: „Kod Kašmira“.
P: „Kašmir“. Bravo!
O: Svuda odlazim.
P: Da li mi možete dati neki primer kada ste pomogli nekom Srbinu?
O: Da, obično sam ja od 2000. godine…
P: Ili možda neki primer kada je neko pomogao nekom Srbinu?
O: Ja sam od 2000. godine predstavnik sela Građenik i u tom selu je živela jedna jako fina porodica Trajana Maksimovića.
P: Trajan Maksimović?
O: On je preminuo, ali je za sobom ostavio decu. Sarađivali smo često i ja kao predstavnik sam mu pomagao šta god mu je bilo potrebno. 2004. godine smo prostreli put šljunkom…od UNDP-a, i u saradnji sa njim, dok smo bili u vladi kada je Slaviša Petković bio ministar…otišli smo kod Slaviše Petkovića, i ja sam mu pomogao koliko sam bio u mogućnosti.
P: Koji je bio stav srpskih autoriteta (policije, vojske) prema albanskom stanovništvu u toku rata 1999. godine?
O: Vidite, bila je agresija. Jedan deo njih su bili u agresiji. Bez kontrole. Na sreću, mi lično nismo imali žrtava.
P: Koji je bio stav vaših komšija koji su bili pripadnici srpske zajednice?
O: Njihov stav je bio…Različit…u zavisnosti od političke orijentacije ljudi. Neki su bili pozitivno, a neki negativno orijentisani. Što znači, bilo je različitih stavova, kao što ih ima i danas.
P: Tako je. Vama nisu učinili ništa loše?
O: U onim kućama u selu…tamo je poginula jedna žrtva, ali nama lično, mojoj porodici, nisu učinili nažao.
P: Dobro. Da li su se potrudili da vas zaštite, da vam obezbede hranu ili ostale potrepštine u toku ratnog perioda?
O: Vidite, postojale su razlike u srpskoj zajednici. Neki su želeli da nas zaštite, dok drugi…
P: Da li je među njima bilo onih koji su vam pomogli i koji su vas štitili?
O: Da, bilo je. Bio je jedan nastavnik koji je tražio da nas zaštite i da nam ne naude, ali na kraju su njemu naudili. Srbi su ga ubili. Ljubiša…
P: Kako su ga ubili Srbi? Ljubiša, je li tako?
O: Da.
P: Ne sećate se prezimena?
O: Ne sećam se. Ljubiša…bio je nastavnik.
P: U redu.
O: On je pokušao da očuva taj duh zajedničkog života.
P: Kakav je bio tretman lokalnih Srba u posleratnom periodi, u leto 1999. godine?
O: U mom selu nije bilo Srba.
P: Nije bilo?
O: I nakon svih tih problema i paljenja kuća situacija je i dalje bila mirna.
P: Kako ste doživeli nasilje protiv Srba 2004. godine? Kako ste Vi doživeli to vreme kada su počeli protesti? Kako se Vama činilo sve to?
O: Ja sam to smatrao orkestriranim, montiranim. Bio je scenario. Pripremljeni scenario.
P: Da li ste pokušali da pomognete Srbima kada je vrebala opasnost u to vreme?
O: Nisam bio u mogućnosti jer sam živeo u stanu…
P: Da li ste doživeli nasilje ili oštećenje imovine u toku rata?
O: Da.
P: Da?
O: Da. Obe moje kuće su bile spaljene. Plus i stričeva kuća, dakle tri. Međutim, što se tiče nasilja u toku rata, to nismo doživeli.
P: Niste doživeli fizičko nasilje?
O: Fizičko nasilje nismo. Nisu nas maltretirali.
P: Kako su reagovale vaše komšije? Da li su pokušali da vas zaštite ili ne?
O: Vidite, jedan deo njih je pokušao, dok drugi nisu. Postojale su razlike kod pojedinaca. Znači, bili su filtrirani.
P: Ovako…sledeće pitanje. Čega se sećate iz vremena socijalizma? Da li je taj period bio dobar ili ne?
O: Kao socijalizam, generalno, na primer, kod nas je postojao. Bilo je dobro, ali to nije bio socijalizam. Na neki način je bila neka vrsta demokratije…
P: Govorim o ranijem vremenu.
O: Da, da, znam, ranije. Kod nas je bilo neko… u bivšoj Jugoslaviji je postojala neka vrsta šire demokratije od komunizma, ali i uslovi, život, posao, bilo je bolje. Zdravstveno osiguranje, bezbednost, sve to je bilo mnogo bolje.
P: Zbog toga je bilo bolje.
O: To je bilo pozitivno.
P: Pošto već govorimo o pozitivnom, sledeće pitanje je: Da li smatrate da je socijalistički period bio pozitivan i afirmativan što se tiče razvoja Kosova? Dakle, da li su se Kosovo i Kamenica, ali uglavnom Kosovo, više razvijali u to vreme nego sada?
O: Razlika je ogromna. Za 20 godina…
P: Ne, ne. Govorimo o socijalističkom periodu. Da li je Kosovo bilo razvijenije…
O: Da. Kosovo je bilo razvijenije nego što je danas jer je danas preko milion stanovnika napustilo Kosovo. To je stvarnost. Jedan milion stanovnika se iselilo sa Kosova.
P: Hvala Vam na intervjuu.