Šarplaninsko selo Donja Bitinja u opštini Štrpce je jedno od tek nekoliko naselja na Kosovu gde pripadnici srpske i albanske zajednice danas žive zajedno. Međe između njihovih imanja pružaju se duž čitavog naselja i oni često pomažu jedni drugima u poljoprivrednim poslovima, naročito u uzgajanju maline. Na ekološkim protestima 2019. protiv izgradnje mini-hidrocentrala pripadnici obe etničke grupe Donje Bitinje i Štrpca su zajedno branili svoje reke. Na protestima su nosili transparente ispisane na srpskom i albanskom jeziku. Centar za istorijske studije i dijalog je sproveo u leto i jesen 2022. intervjue među meštanima iz obe zajednice koji ukazuju na zavidno dobar nivo međuetničkih odnosa u njihovom selu i u opštini Štrpce u celini. Sagovornik, Srbin, penzioner, naglašava kako su tokom ekoloških protesta Albanci sugerisali komšijama Srbima da ne budu u prvim redovima da ne bi pretrpeli neko nasilje. Takođe, on navodi slučaj lokalnog Srbina-povratnika izvesnog Zorana sa nadimkom Džambas. Njega su prijatelji Albanci dočekali sa bostanom, rakijom i pogačom da bi mu poželeli dobrodošlicu. Za vreme rata, kada su Albanci iz sela izbegli u Makedoniju (danas Severna Makedonija) on je snabdevao hranom i potrepštinama Albanca ometenog u razvoju koji je jedini ostao u selu. Sagovornik sve vreme pominje uzajamno dobre odnose u njihovoj lokalnoj sredini. Oni od nasilja strepe samo od ljudi koji mogu da dođu „sa strane“, takođe, bilo bi još bolje „samo da se ne mešaju političari mnogo“. Intervju je obavila Milena Lazarević, naša saradnica iz Donje Bitinje.
P: Ime i prezime [redakcija je odlučila da sakrije identitete sagovornika] . Etnička pripadnost, mesto i godina rođenja.
O: Srbin, Donja Bitinja, 1948.
P: Mesto trenutnog boravka?
O: Donja Bitinja.
P: Koja je vaša profesija i zaposlenje?
O: Penzioner sam.
P: E sada, da li ste imali i da li imate sada prijatelje iz redova albanske zajednice na Kosovu?
O: Imam ih puno.
P: Koliko ste bliski s njima?
O: Pa, dosta, nije baš da nešto… ali družimo se kad se sretnemo, lepo se ispričamo, pošalimo i tako…
P: A da li razumete ili govorite albanski jezik?
O: Pa, ne mogu da kažem da govorim, ali razumem dosta. Mogu dosta i da odgovorim i da pitam, recimo koristim se, ali nije baš nešto, jer ovde, mi, Srbi smo većina u selu oni manjina, tako da oni pre nas nauče srpski.
P: A kako je izgledalo vaše detinjstvo i odrastanje u etnički mešanoj sredini, to jest, koliko se u vašem uspomenama i pamćenju nalazi druženje sa albanskim drugovima?
O: Sasvim dobro, znači korektno sve je išlo, igrali smo fudbal zajedno, čuvali smo stoku zajedno i družili se tako.
P: A da li ste u školi možda učili albanski jezik?
O: U srednjoj školi, ali fakultativno, nije bilo ocene.
P: Da li ste ranije i da li se sada družite i posećujete sa komšijama Albancima? Porodične posete, slave, Božić?
O: Te slave, Božić baš ne, neke porodične posete, ali ovako družimo se, ja, recimo imamo slučaj, kad su umirali pogotovo mlađi ovi, ovi stariji ne, išli na saučešće, i oni dolaze, ja sam operisan od nogu, meni je došao, dolazili mi da me pogledaju, da me vide, znaš kako mi bilo drago kad sam video.
P: U vezi sa tim da li su u pogledu međusobnog druženja i posećivanja stvari drugačije pre konflikta na Kosovu, tokom i posle? Da li ima tu…
O: To je isto, nema nikakve promene tu.
P: A da li sarađujete sa komšijama Albancima, na primer međusobno pomaganje kad radite kuću gradite da li ih zovete, na radnom mestu u poljoprivredi…
O: Znate, oni sad imaju svoje firme uglavnom, ali mi ne bežimo od toga, meni se recimo na kući radili Albanci, normalno to… i tako, nema tu problema nikakvih.
P: A da li su stvari drugačije pre konflikta na Kosovu tokom i posle konflikta, u vezi sa tim, sa radom?
O: Pa, jeste malo, ranije su ipak dolazili i onako… samo da pomognu, a sad sve gledaju kroz novac.
P: A da li se nešto promenilo u vašem odnosu prema komšijama i kolegama Albancima dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine, kasnije, pa sve do 1999. godine, pa sve do danas? Da li se nešto tu promenilo u vašim odnosima?
O: Ne, ništa značajno, potpuno je isto.
P: Ništa nije uticalo?
O: Nije. Ja nisam primetio nešto da, niti me ko… Mi smo recimo, ne znam, možda i pitanje imaš kasnije, ovaj… Pre da dođu da se vrate Albanci, nas su zvali u opštinu, među trojicu nas među koje sam i ja bio, sasvim slučajno sam se našao tu jer sam radio u Štrpce, u Crvenom krstu, oni me viđali tu, da ne pominjem imena. To je samo razgovor bio sa njima. Mi smo tu rekli tu su bili i nekih nevladinih organizacija i šta ja znam ko sve ne i mi smo im samo obrazložili znamo da oni mora da se vrate, to je njihovo imanje i to ne može niko da im ospori. Ali možda nije još vreme, tad u to vreme, jer ima 13 duše koje su nestale u ovom kraju. E, sad, šta ja znam, iz familije tih ljudi šta će da urade, jer mi ako bi odma rekli dođite, možete, mi već uzimamo odgovornost za njihovu bezbednost.
P: Tačno.
O: A to nismo mogli. Ne znamo ko će odakle da dođe…To je još bilo vreme, nije bilo baš… da kažem mutno. Ili, recimo, da su došli, mi od njih se nismo plašili, ni oni od nas, ali šta znamo ko će da dođe sa strane. I napravi neki problem ovde. Onda bi to bilo, čekaj vi ste krivi, ko je to bio, šta je bilo i mi bi trebalo da sumnjamo na naše komšije.
P: U vezi sa tim imam jedno pitanje…
O: Ajde.
P: Koliko je važno pitanje etničke pripadnosti ono što ste pričali, odnosno činjenice da je neko Albanac ili Srbin za međusobno druženje ljudi na Kosovu? Koliko je bilo važno, da l je bilo važno pre rata to?
O: Pa, da ti kažem, pa bilo je, međutim kao u svakom ratu, kao svuda, u svakom društvu, ima onih koji su korektni i onih koji to osporavaju, protiv su i tako. Ali eto, prošli smo, ja lično i moja familija, nismo imali nikakav problem. Ja recimo, imam sina, svi ga hvale, ja odem tamo i ne pitam, oni kažu: „Mnogo ti je dobar sin,“ kaže, „jako fin, dobar“, ovo ono. „Nema šta,“ kažem, svestan je da smo mi ovde zajedno odrasli.
P: A kako je rat na Kosovu uticao na to koliko je važna ta etnička pripadnost? Da li je uticalo uopšte ko je Srbin, ko je Albanac?
O: Što se mene tiče, nije, ja sam recimo, nisam ni bio angažovan sad da kažem kao neka seoska straža, al neki su došli da me zamole, koji su kosili livade pa su ostavili stvari gore pa su pitali da li možeš da ideš, ja sam pokušao, međutim, iz nekih mojih porodičnih razloga, majka mi bila bolesna pa nisam, i ne mogu da idem, ali kad sam otišao sve sam pretražio, nisam mogao da nađem ništa, ali već je bilo gore ljudi i tako.
P: Smatrate, na primer, da Albanci i Srbi mogu da se druže, bez obzira…
O: Može, može. Samo da se ne mešaju političari mnogo.
P: Da li znate za slučajeve međuetničkih brakova između Srba/Srpkinja i Albanaca/Albanki? Neki.
O: Ne znam, ovde kod nas to još nema, ali idu njihova deca u diskoteke naše…
P: E, to je sledeće pitanje: da li ima slučajeva da se mladi Srbi i Albanci druže?
O: Jeste, druže se. Čak neke devojke, ono, na početku kad su došle: „Zašto neće ovi momci da nas vode u diskoteku?“ Ozbiljno. Stvarno ti kažem.
P: Znači najviše izlaze tako, u diskoteke, kafiće.
O: Ma, jeste, ja ne idem po te diskoteke, nisam ta generacija, ali čujem da idu, idu u kafiće, recimo, svrate i tako…
P: A da l možete da nam navedete primer podrške ili pomoći koja vam je pružena od strane albanskih komšija, neki primer.
O: Pa nije baš imalo neke potrebe… Meni recimo ajde neke sitne stvari, živimo na selu, jedan drugar mi je dolazio čak gore da mi prenese šljive kad sam brao i sve to, ja sam mu rekao: „Nemoj da se mučiš,“ al on eto tako… Dobro, čekam drugo pitanje, pa da…
P: A kakav je bio vaš odnos prema komšijama Albancima u vreme konflikta i rata na Kosovu 1998-1999?
O: Njih nije bilo tu, jedan je bio tu malo mentalno ne baš najbolje, e sad, nije bio agresivan ni ništa, ali je ovde rastao, stariji čovek i on je uvek dolazio pogotovo kod nas četiri porodice za hranu i naši uvek mu davali hleba, sir, konzervu neku, nešto što imaju da on dođe i uzme i ode, ili kod nas ili kod oca ili kod stričeve…. I ja sam radio u Crvenom krstu to znaš i ja sam ga nekoliko puta vodio gore da mu, ono, kad sam imao priliko, to je dolazilo namenski, al ono što je došlo onako ja ga pozovem pa ono što mu imam dam napunim mu džak što treba, ovamo onamo, veš, nešto i čak sam pozivao jednog Albanca koji je radio u kosovsku opštinu da ga provede da ga ne dira neko, da mu nađe neka kola da ga prebaci do ovde i tako.
P: To je bilo moje sledeće pitanje ali vi ste odgovorili, da li je tokom rata bilo slučajeva međusobnog ispomaganja, snabdevanja hranom, i vi ste odgovorili. Da li su vama, na primer Albanci pomagali nešto tokom rata?
O: Tokom rata, pa nije bilo potrebe, njih nije bilo tu. Rekli smo, nisu znači bili tu. Nije bilo, samo smo mi bili.
P: Da li ste iskusili neko nasilje ili ste pretrpeli neku štetu od albanskih paravojski tokom rata?
O: Ne. Ovde nije bilo ništa, nije bilo ovde nikakvog rata da se pucalo, ovamo onamo.
P: Kako se sećate događaja iz marta 2004. godine na Kosovu?
Mislite na onaj pogrom… Pa da vam pravo kažem, ja sam radnik u Crvenom krstu i često pomagali smo manastir Sveti arhangeli. Kad sam posle otišao i video šta je urađeno tu…ovo drugo sam slušao šta je, al to sam lično video posle… osećao sam se jako loše i nekako, ulila se neka nesigurnost za opstanak, jer kakve potrebe su imali to da rade, pripisujem krivicu i nemačkom kontingentu, koji nisu zaštitili, oni su bili prisutni tu i dužni manastir da zaštite, tu je bilo sedam monaha koji su izbegli pa se kasnije vratili, ali manastir je bio totalno spaljen i uništen.
P: A kakav je bio odnos komšija Albanaca prema nasilju koje je bilo upereno prema srpskoj zajednici tog marta 2004, da li ima neka reakcija?
O: Ja znam nekoliko slučajeva koji su to osuđivali. Čak kad se vratio jedan… ja sad pričam kad sam radio tu pa sam imao uvid… Vratio se jedan Prizrenac koji je imao u Siriničku župu kuću do ploče urađenu i kad se vratio tamo, Nemci u mu došli odma i kažu: „Mi ne odgovaramo za tvoju bezbednost.“ On im je rekao: „Ja ne tražim od vas nikakvu bezbednost. Mene ovde niko neće da dira.“ I tu, dok smo bili naiđoše jedna kola, možda ovo nije bitno, ali…
P: Bitno je…
O: Naiđoše jedna kola, jedan mercedes, jedan gospodin čovek sa suprugom, i kaže, a ja već sam izašao na put gore, a njemu je ta kućica bila ispod puta a ja sam… i kaže „A šta,“ kaže, „Prodaje ovaj,“ a ovi drugi drugari, išli smo do Bistrice dole…. Kažem: „Ne, ne prodaje, nego vratio se,“ i onda je odmah znao: „Vratio se Zoran.“ Onaj džambas ga zvali. „Vratio se džambas?“ Kažem jest. „Pa gde je?“ „Pa evo ga ovde,“ kažem. I kaže: „Pa tako bre, treba svi da se vrate 30.000 se vratilo“ Albanac. „Treba svi da se vrate da živimo ko što smo živeli, a sad verujte kaže naša deca ne smeju u kafić da odu od ove što su sišli sa planina. Znači, otuda ti kažem da je bilo, onda nam je ispričao taj povratnik tamo… kaže odma su mi doneli pogaču, bostan, ne znam šta ne, rakiju mu kupili tu. „Šta ti treba, kaži da ti donesemo,“ i vidim posle dođe taj Zoran, izljubi se i sa njega i sa ženu mu, kako ste, šta ste… baš lepo… doći ću da te posetim. Onaj mu obeća i tako, znači bilo je među njima kojima nije bilo pravo baš sve što se desilo, al, ko je kriv sad…
P: A sad malo savremenije pitanje: da li ste učestvovali u protestima za zaštitu reka Šar planine, a protiv mini hidroelektrana?
O: Jesam učestvovao, realno iako sam bio…I sad i onda otežano krećem zbog ove moje… ovo… ali nisam propustio ništa, sa štakama sam išao i na stranu polja koje Albanci imaju i gore na našoj, i oni su išli. Mislim, niko to nije organizovao, nego spontano smo se sakupili i jer ovo naše polje je daleko najbolje u Siriničkoj župi i drugo mi smo očekivali da će da prave kao što su obećali sistem za navodnjavanje polja a ne da uzimaju i tu reku koja je mnogo značila za nas. I imali smo velike probleme sa izvođača, on je dovodio tamo ove, policiju iz Uroševca po 100-150 duše, bilo je, recimo, i guranja, ovamo onamo, branili smo koliko smo mogli, na žalost, lokalna samouprava nas nije pomogla ništa, čak se i naša policija sa njima… nama ništa niko nije objasnio šta treba da se radi, kako treba da se radi i tako, koliko je to korisno, da l je korisnije ono što oni rade ili mi. Evo i sad recimo sa šumom. To su veliki problemi za Siriničku župu. Sad metar drva čujem da je 60-70 evra a živimo u šumu. Ranije je bilo, postojalo šumsko… Postojao je nacionalni park i kad markiraju, oni markiraju, oni su birali koje će da se markira. Ako je ono tehničko drvo, to nisu dozvoljavali da se… A ne sad, uveli to ne sme niko da radi, ne može više to, nego tender, pa daju prijatelju i prijatelju moga prijatelja i onda ajde kad ode ovaj, pa, recimo, ako je tender za 1000 kubika, on odnese 1500 kubika a mi ovde plaćamo, eto.
P: Sad što se tiče ovih protesta, protiv mini hidroelektrana, da l možete da nam kažete kako je došlo do saradnje sa lokalnim Albancima? Kako ste se dogovarali za zajedničke proteste?
O: Pa rekao sam već da nekog vođu nismo imali, pa tu ako smo se mi metnuli malo stariji mi, da ova deca ne… Mi smo se dogovorili, kad smo videli mašine, jedno drugo, vamo, onamo kopaju, niko nas ne pita za ništa, prolaze gde hoće, lome drva, lome sve živo, mi smo izašli svi, i oni i mi, sakupili smo se tu, šta ćemo, moramo da vidimo, čekaj, šta, kako je i sa njima, drž ne daj, mi smo imali dobar dogovor i s vremena na vreme posle smo zakazivali da se sastanemo i kako ćemo dalje ali znači i dogovorili smo se da idemo na protest ispred opštine da tražimo razgovor sa predsednikom al nikako da vređamo, da psujemo… Ništa znači od toga da ne bude, međutim bilo je možda nekih koji su bili ubačeni, pa on je napravio dalje kao, priveli ga, vratili, ovo ono, to već znamo kako to ide a mi koji smo bili čak, moram to da kažem, na jednom mestu prišli su nam i radnici te firme koja je izvodila radove, možda i šefovi neki, i rekli Albancima, a mi smo zajedno išli svi… Rekli: „ Sklonite se vi, da mi ove Srbe pokupimo, odvedemo u Uroševac, isprebijamo dobro pa ćemo kroz dvorišta da im prođemo.“ Oni su tako rekli, a ovi kaže: „Ne.“ Ovi Albanci, „Dok smo mi tu, to nećete da učinite, nikako.“ I onda, nisu nam dozvoljavali kad smo išli na proteste da budemo u prvim redovima, znači ipak to je nešto….
P: E, sad da se vratimo opet u prošlost, kakve su vaše uspomene na vreme socijalizma na Kosovu?
O: Sve je isto, samo njega nema. Pa ozbiljno ti kažem, zna se, ko pita mene… Malo taj odnos s običnim ljudima ni onda nije bio dobar ni sad nije bio dobar, i šta ja znam, ja ne osećam neku razliku i sad ovi što su na vlast, i oni tako su imali neke svoje ljude, nisu gledali kvalitet čoveka i sposobnost, nego samo da mu je neki prijatelj ko i svuda.
P: I u vezi s tim, zadnje pitanje, da li smatrate socijalistički period pozitivnim ili negativnim za razvoj vašeg mesta i Kosova u celini?
O: Pa ne znam, ja političar nisam i sad… Imam neko svoje mišljenje, ali, nikome to…
P: Vaše mišljenje, kako je to bilo, pozitivno, negativno, kako je socijalizam, socijalistički period uticao na razvoj ili isto.
O: Šta ja znam, neka pozitivna nula. Stvarno ne znam… Ja nisam osetio ništa, i onda sam loše prošo i sad sam loše prolazio. Radio sam, mučio za druge, drugi su dizali telefone da se jave, šefovi da kažu kako su završili posao, a ne znaju ni šta je završeno jer sam to ja odrađivao. Ali ja kažem za mene, a to je kod mnogih ovde. Znači, oni koji su bili tad i sad su, i tako.
P: Dobro, hvala mnogo.